Bobath koncept, ili Neurorazvojni tretman/terapija (N.D.T.) je neurorazvojni pristup kod tretmana osoba s cerebralnom paralizom i drugim bliskim neurološkim stanjima. Upućuje na probleme koji se mogu pojaviti kao rezultat oštećenja središnjeg živčanog sustava, a koji utječu na osobni senzo-motorni, kognitivni, perceptivni, socijalni i emocionalni razvoj – tumačenje je iz The Bobath Concept and Principles of Treatment, Jean- Pierre Maes.
Ili: „NDT-Bobath koncept pruža interdisciplinarni pristup koji prilikom procjene, tretmana i vođenja bilo kojoj osobi s ograničenim mogućnostima zbog motoričkog oštećenja, uključujući tonus i obrasce kretanja, senzoričku, perceptivnu i kognitivnu funkciju; a nastalim kao posljedica poremećaja središnjeg živčanog sustava; omogućuje sudjelovanje u svakodnevnom životu. EBTA (2004.)
Ili: „Bobath koncept je problem-solving pristup procjene i terapije osobe s poremećajem funkcije, pokreta i posturalne kontrole, zbog lezije središnjeg živčanog sustava. IBITA (1996.)
Zvuči prilično komplicirano, a kad dođeš na tu terapiju oni (terapeuti) se samo malo igraju…
Definicija kaže da je cilj terapije omogućiti osobi sudjelovanje u svakodnevnom životu. A dječja svakodnevica je igra!
Neke druge mudre knjige kažu da mozak pamti funkciju, svrsishodan pokret. U tretmanu odraslih to znači da ćemo se oblačiti, hraniti, brijati… s djecom ćemo se uglavnom igrati. S većom djecom koja imaju neurološko oštećenje ćemo se oblačiti, hraniti, pisati…i igrati.
Dakle, ne koristimo igračke kako bismo odvratili pažnju djeteta od „prave vježbe“ nego igrajući se-učimo pokret.
Igrajući se- facilitiramo pokret, utječemo na tonus (napetost mišića), stvaramo obrasce kretanja…dajemo senzoričku informaciju..utječemo na kognitivni razvoj.
I zbog toga ova terapija Nije Samo Igra ( iako može tako izgledati).
Igrajući se- koristimo određene tehnike facilitacije (stimulacije, vođenja), slijedimo određena pravila specifična za pojedine vrste oštećenja.
I tako se stvar zakomplicirala te smo došli do važne razlike između Vojta i Bobath terapije:
Roditelji educirani od strane Vojta terapeuta provode terapiju, dok kod Bobath terapije terapiju provodi terapeut, čiji zadatak je naučiti roditelja „handling-u“, tj. oblačenju, svlačenju, hranjenju, nošenju…i, eventualno, segmentima terapije. Pri tome je važno da terapeut objasni, a roditelj shvati što je „glavni problem“ (koji se može mijenjati) i što je „cilj“…jer samo razumijevajući može aktivnosti svakodnevnog života iskoristiti kao poticaj normalnog, ili kvalitetnijeg motoričkog razvoja.
Na primjer, četveromjesečno dijete nije razvilo dovoljnu antigravitacijsku aktivnost fleksora trupa i sukladno tome u položaju na boku ne može dići glavu (nema tzv. lateralu reakciju uspravljanja), tj pri pokušaju se izvija i zabacuje glavu unazad.
Pri facilitaciji, odnosno vođenju iz leđnog u potrbušni položaj također kompenzira ekstenzorima leđa i vrata te se izvija. Cilj nam nije 20 puta ponoviti transfer leđni-potrbušni položaj („da bismo ga naučili“), nego aktivirati fleksornu muskulaturu (trbušne mišiće) . Njihova aktivacija omogućit će transfer bez kompenzatornog izvijanja, a „uigranost“ fleksora i ekstenzora omogućit će podizanje glave u položaju na boku.
Obzirom da roditelj ne radi terapiju- koliko često bi dijete s težim motoričkim oštećenjem, ili cerebralnom paralizom trebalo pohađati terpiju?
Ako živite u Sloveniji (a u blizini renomiranih centara za rehabilitaciju) 2-3 puta tjedno.
Ako živite u Velikoj Britaniji i imate novca za Bobath terapiju u Bobath centru, to može biti nekoliko puta tjedno, ili svakodnevno kroz određeni period, ali s dužim pauzama (nekoliko mjeseci) između tih intenzivnih tretmana.
Ako živite u Hrvatskoj...jednom tjedno do jednom mjesečno, ovisno u kojoj ste ustanovi i koliko sreće imate. Ili možete otići na intenzivnu stacionarnu rehabilitaciju u toplice ili na Goljak.
Ali da ne bi sve „kod nas“ bilo tako crno…moram reći da nam se i Britanski i Njemački instruktori na tečajevima pomalo rugaju jer vježbamo zdravu djecu što njihova osiguranja ne pokrivaju.
Naime, određeni broj djece koja dolaze na terapiju imaju minimalna motorička odstupanja i zapravo su kandidati za „baby-fitness“, prije nego za terapiju.
Ovo je utjeha za sve one koji su se čitajući definiciju Bobath koncepta, a upućeni su na terapiju, preplašili, ali nije utjeha (i definitivno je „crno“) za one koji imaju djecu s cerebralnom paralizom ili nekim drugim teškim oštećenjem, a terapeuta viđaju rijetko.
Da ne bismo završili tekst u „crnoj“ boji…vratimo se na početak i odgovorimo na pitanje: Je li neka terapija bolja ili lošija?
Ako uspoređujemo Bobath i Vojta terapiju, vjerujemo da naslućujete odgovor. Izbor terapije ovisi o oštećenju, djetetu, roditelju… Ma kako različita bila, oba koncepta (a i neki treći i četvrti…koje ovdje ne spominjemo) imaju isti cilj, ali je put do njega različit.
Vojtu i Bobath-a ponekad je moguće kombinirati, no ponekad ta kombinacija nije dobra. U nekim slučajevima se liječnik, terapeut, ili roditelj odluče za promjenu terapije. Pri tome je važno imati na umu da odluku o vrsti terapije donose svi sudionici, kao i da „shopping“ terapija (česta izmjena vrsta terapije) nije pretjerano korisna.
Нема коментара:
Постави коментар