Vojta terapija

• Vojta terapiju mogu sprovoditi i roditelji kod kuće, nakon uputstva od strane stručnog terapeuta

Kada ste se prvi puta susreli s terminom Vojta terapija, vrlo vjerojatno ste već bili na pregledu fizijatra ili neuropedijatra. Dakle, objašnjeno vam je da vaše dijete ima odstupanja u motoričkom razvoju (npr. ima slab tonus mišića pa mu je teško odići nožice od podloge, teško mu je držati glavicu ili ima prejak tonus mišića pa nožice ispruža i kruto se izvija……) i upućeni ste na Vojta terapiju.

Tada ste naravno upitali kakva je to terapija i dobili odgovor „Nemojte se ništa brinuti, Vojta terapeut će vas naučiti kako da vježbate s djetetom kod kuće. Djeca u Vojta terapiji plaču, ali moći ćete vi to“ (što vam u tom trenu i ne zvuči baš uvjerljivo).

Izlazite iz liječničke ambulante zabrinuti jer s vašim djetetom nešto nije u redu, a kako biste mu pomogli morate početi s terapijom čudnog imena prilikom koje djeca plaču.

Dolazite kući, i kao pravi zabrinuti roditelj, upisujete u GOOGLE tražilicu termin „VOJTA TERAPIJA“. Naravno, želite pripremljeni doći prvi puta kod Vojta terapeuta .

Na internetu prvo nalazite stručnu literaturu i čitate tekstove o refleksnom pokretanju, okretanju, puzanju, nekakvim zonama i pritiscima na te zone. Uglavnom vam i nije ništa jasno (ali ne morate se brinuti jer ni terapeutima ni liječnicima koji se nisu susreli s ovom vrstom terapije nije baš jasno o čemu se tu radi).

Tada odlučujete pogledati što su drugi roditelji na forumima pisali o Vojti. I naravno bez obzira na pozitivne komentare i iskustva nekako su vas preuzeli komentari poput: „To je agresivna terapija…terapija za djecu s teškim oštećenjima i cerebralnom paralizom…pritisci bole…moje dijete je jako plakalo, mi to nismo mogli i jednostavno smo odustali…“

I došao je taj dan. Stojite pred Vojta ambulantom, uplašeni, ali hrabri jer želite napraviti sve za zdravlje vašeg djeteta. A iz Vojta sobe dopire koji zvuk?! PLAČ. Malo dijete unutra plače, a terapeut i roditelj ga pritom ohrabruju.

Ulazite u prostoriju s tim „strašnim“ Vojta terapeutom koji vam nakon uvodnog upoznavanja spremno i strpljivo (nije da se hvalimo) odgovara na sva vaša pitanja. Pitanja koja najčešće postavljaju roditelji kad dođu na terapiju su:

Što je to Vojta terapija ?

Vojta terapija je terapija kod koje u točno određenim položajima (položaj na leđima, boku i potrbušni položaj), pritiscima na točno određena mjesta (ta mjesta se zovu zone podraživanja i ima ih ukupno 10 na tijelu) izazivamo aktivaciju mišića u cijelome tijelu .

Bole li pritisci?

Ne. Prilikom pravilnog izvođenja terapije dijete ne smije osjećati bol.

Zašto moje dijete plače tijekom terapije ?

Postoje razni razlozi za to. Pričamo naime o djeci ispod 2 – 3 godine. Razlozi za to su što bi djeca u tom trenu radila nešto drugo i ne žele biti zadržani u tom jednom položaju i vježbati. Kod sasvim male dojenčadi razlog je aktiviranje mišića tijekom terapije što je njima naporno. Starija djeca surađuju i ne plaču tijekom terapije.

Što se očekuje od roditelja koji su upućeni na Vojta terapiju?

Za uspješno provođenje Vojta terapije potrebna je suradnja roditelja koji postaju terapeuti svom djetetu i pomažu mu provodeći naučene vježbe kod kuće. 3 – 4 puta dnevno kod dojenčadi i manje djece, dva puta dnevno kod školske djece.

Mogu li ja kao roditelj a ne profesionalac kvalitetno naučiti provoditi Vojta terapiju ?

Da, možete. Većina roditelja uspješno provodi terapiju. Terapeuti uče roditelje ovisno o njihovim mogućnostima.

Zašto moramo vježbati 3-4 puta dnevno ?

Vojta terapija traje 5 – 30 minuta (ovisno o starosti djeteta), a dokazano se aktivnost mišića koju aktiviramo terapijom zadržava još pola sata nakon vježbanja. Znači, ukoliko vaša terapija traje 10 minuta i radite je 3 puta dnevno vaše dijete zapravo „vježba“ 3 puta po 40 minuta .

Što se točno događa u tijelu kada u terapiji aktiviramo mišiće i ima li Vojta veze s akupunkturom?

Nije riječ o akupunkturi. Riječ je o aktiviranju obrazaca refleksnog pokretanja (zapravo nema veze s refleksima) već s podraživanjem (pritiscima u određenom smjeru) na ta posebna mjesta (zone) prilikom kojih se mišići aktiviraju uvijek istim ponavljajućim slijedom i to na način na koji se koriste u normalnom motoričkom razvoju.

Pojasnit ćemo vam to primjerom. Vaše dijete ima hipotonus mišića (mišići su mu slabi, ne drži glavicu dobro i teško mu je podići noge od podloge) ili ima hipertonus mišića (jako kruto ispruža nožice i izvija se) i vi počinjete raditi tzv. prvu fazu refleksnog okretanja.

Dijete leži na leđima i vi radite pritisak (na 6-7 , 7-8  rebro kako vas je terapeut naučio) i zadržite glavicu djeteta 30 stupnjeva okrenutu prema vama. Time aktivirate trbušne mišiće, mišiće nogu te se nožice dižu od podloge u zrak savijene u kukovima, koljenima i stopalima (baš kao kod djeteta u normalnom motoričkom razvoju), a aktiviraju se i svi ostali mišići (glave, vrata, leđa, ruku). Aktiviranjem mišića tri puta dnevno omogućuje  vašem djetetu da počne koristiti pravilno aktivne mišiće svakodnevno, odnosno da prestane kruto ispružati nožice ili one postanu mekše (kod hipertonusa) ili da ih počinje držati više u zraku ili da budu čvršće (kod hipotonusa).

Mogu li pogrešno aktivirati svoje dijete prilikom terapije?

Da, to se može dogoditi. Zbog toga je važno redovito dolaziti na kontrole kod vašeg Vojta terapeuta koji će provjeriti kako provodite terapiju i treba li nešto promijeniti.

Šteti li mom djetetu što od njega tražim da radi nešto što ne želi?

Dijete nije u položaju da može procijeniti opseg i utjecaj svog motoričkog poremećaja (problema) na svoj kasniji razvoj. Vašem djetetu je svejedno kakav je njegov tonus mišića i što ono može odnosno ne može. Ono se samo želi igrati i komunicirati s okolinom na način na koji može. Također, ne može donijeti odluku za ili protiv terapije. Dijete se u svom ponašanju orijentira na svoje roditelje. Ukoliko roditelji prihvate da je to terapija kojom pomažu djetetu i tijekom terapije ga ohrabruju dijete će lakše prihvatiti da mora vježbati.

Želim u odnosu sa svojim djetetom biti tolerantan i dati mu slobodu da se razvija. U terapiji mu moram postaviti granice, nije li to proturječno normalnom razvoju?

Djeci trebaju granice da bi se normalno razvijala. Npr. ukoliko dijete ne želi prati kosu, okupati se ili obući, nitko ga neće ostaviti prljavim i golim već će se postaviti granica i objasniti djetetu da je to nešto što se mora. Isto tako je i s terapijom. Ona je potrebna da bi se dijete bolje moglo kretati ili razvijati.

Da li je Vojta terapija isključivo za djecu s cerebralnom paralizom ili nekim teškim oštećenjima?

Odgovor je ne, ne nužno. Liječnik specijalist procjenjuje hoće li vaše dijete biti uključeno u Vojta terapiju, ali to ne znači isključivo da će vaše dijete razviti cerebralnu paralizu ili neku drugu tešku bolest, ali znači da je potrebna terapija koju možete vi provoditi više puta dnevno .

Nakon što ste naučili svoj program Vojta terapije koji provodite kod kuće čekaju vas još mnogi izazovi i pitanja. U svemu je ključna dobra komunikacija vas i vašeg terapeuta koji je tu da vam pomogne da se lakše nosite sa svim problemima tijekom terapije. I naravno bake i djedovi, koji vrlo često nemaju srca gledati provođenje terapije jer ne razumiju što se pritom događa, dobrodošli su s vama na terapiju.

Napredak vašeg djeteta je ono što će vas najviše motivirati da budete ustrajni kako u Vojti tako i u drugim vrstama terapije.

Bobath terapija – za učenje pokreta i normalizaciju tonusa mišića

Bobath koncept, ili Neurorazvojni tretman/terapija (N.D.T.) je neurorazvojni pristup kod tretmana osoba s cerebralnom paralizom i drugim bliskim neurološkim stanjima. Upućuje na probleme koji se mogu pojaviti kao rezultat oštećenja središnjeg živčanog sustava, a koji utječu na osobni senzo-motorni, kognitivni, perceptivni, socijalni i emocionalni razvoj – tumačenje je iz The Bobath Concept and Principles of Treatment, Jean- Pierre Maes.

Ili: „NDT-Bobath koncept pruža interdisciplinarni pristup koji prilikom procjene, tretmana i vođenja bilo kojoj osobi s ograničenim mogućnostima zbog motoričkog oštećenja, uključujući tonus i obrasce kretanja, senzoričku, perceptivnu i kognitivnu funkciju; a nastalim kao posljedica poremećaja središnjeg živčanog sustava; omogućuje sudjelovanje u svakodnevnom životu. EBTA (2004.)

Ili: „Bobath koncept je problem-solving pristup procjene i terapije osobe s poremećajem funkcije, pokreta i posturalne kontrole, zbog lezije središnjeg živčanog sustava. IBITA (1996.)

Zvuči prilično komplicirano, a kad dođeš na tu terapiju oni (terapeuti) se samo malo igraju…

Definicija kaže da je cilj terapije omogućiti osobi sudjelovanje u svakodnevnom životu. A dječja svakodnevica je igra!

Neke druge mudre knjige kažu da mozak pamti funkciju, svrsishodan pokret. U tretmanu odraslih to znači da ćemo se oblačiti, hraniti, brijati… s djecom ćemo se uglavnom igrati. S većom djecom  koja imaju neurološko oštećenje ćemo se oblačiti, hraniti, pisati…i igrati.

Dakle, ne koristimo igračke kako bismo odvratili pažnju djeteta od „prave vježbe“ nego igrajući se-učimo pokret.

Igrajući se- facilitiramo pokret, utječemo na tonus (napetost mišića), stvaramo obrasce kretanja…dajemo senzoričku informaciju..utječemo na kognitivni razvoj.

I zbog toga ova terapija Nije Samo Igra ( iako može tako izgledati).

Igrajući se- koristimo određene tehnike facilitacije (stimulacije, vođenja), slijedimo određena pravila specifična za pojedine vrste oštećenja.

I tako se stvar zakomplicirala  te smo došli do važne razlike između Vojta i Bobath terapije:

Roditelji educirani od strane Vojta terapeuta provode terapiju, dok kod Bobath terapije terapiju provodi terapeut, čiji zadatak je naučiti roditelja „handling-u“, tj. oblačenju, svlačenju, hranjenju, nošenju…i, eventualno, segmentima terapije. Pri tome je važno da terapeut objasni, a roditelj shvati što je „glavni problem“ (koji se može mijenjati) i što je „cilj“…jer samo razumijevajući može aktivnosti svakodnevnog života iskoristiti kao poticaj normalnog, ili kvalitetnijeg  motoričkog razvoja.

Na primjer, četveromjesečno dijete nije razvilo dovoljnu antigravitacijsku aktivnost fleksora trupa i sukladno tome u položaju na boku ne može dići glavu (nema tzv. lateralu reakciju uspravljanja), tj pri pokušaju se izvija i zabacuje glavu unazad.

Pri facilitaciji, odnosno vođenju iz leđnog u potrbušni položaj također kompenzira ekstenzorima leđa i vrata te se izvija. Cilj nam nije 20 puta ponoviti transfer leđni-potrbušni položaj („da bismo ga naučili“), nego aktivirati fleksornu muskulaturu (trbušne mišiće) . Njihova aktivacija omogućit će transfer bez kompenzatornog izvijanja, a „uigranost“ fleksora i ekstenzora omogućit će podizanje glave u položaju na boku.

Obzirom da roditelj ne radi terapiju- koliko često bi dijete s težim motoričkim oštećenjem, ili cerebralnom paralizom trebalo pohađati terpiju?

Ako živite u Sloveniji (a u blizini renomiranih centara za rehabilitaciju) 2-3 puta tjedno.

Ako živite u Velikoj Britaniji i imate novca za Bobath terapiju u Bobath centru, to može biti nekoliko puta tjedno, ili svakodnevno kroz određeni period, ali s dužim pauzama (nekoliko mjeseci) između tih intenzivnih tretmana.

Ako živite u Hrvatskoj...jednom tjedno do jednom mjesečno, ovisno u kojoj ste ustanovi i koliko sreće imate. Ili možete otići na intenzivnu stacionarnu rehabilitaciju u toplice ili na Goljak.

Ali da ne bi sve „kod nas“ bilo tako crno…moram reći da nam se i Britanski i Njemački instruktori na tečajevima pomalo rugaju jer vježbamo zdravu djecu što njihova osiguranja ne pokrivaju.

Naime, određeni broj djece koja dolaze na terapiju imaju minimalna motorička odstupanja i zapravo su kandidati za „baby-fitness“, prije nego za terapiju.

Ovo je utjeha za sve one koji su se čitajući definiciju Bobath koncepta, a upućeni su na terapiju, preplašili, ali nije utjeha (i definitivno je „crno“) za one koji imaju djecu s cerebralnom paralizom ili nekim drugim teškim oštećenjem, a terapeuta viđaju rijetko.

Da ne bismo završili tekst u „crnoj“ boji…vratimo se na početak i odgovorimo na pitanje: Je li neka terapija bolja ili lošija?

Ako uspoređujemo Bobath i Vojta terapiju, vjerujemo da naslućujete odgovor. Izbor terapije ovisi o oštećenju, djetetu, roditelju… Ma kako različita bila, oba koncepta (a i neki treći i četvrti…koje ovdje ne spominjemo) imaju isti cilj, ali je put do njega različit.

Vojtu i Bobath-a ponekad je moguće kombinirati, no ponekad ta kombinacija nije dobra. U nekim slučajevima se liječnik, terapeut, ili roditelj odluče za promjenu terapije. Pri tome je važno imati na umu da odluku o vrsti terapije donose svi sudionici, kao i da „shopping“ terapija (česta izmjena vrsta terapije) nije pretjerano korisna.